Lozinka i porodjaj

Kada sam upoznala zgodnog mladog oficira, nije mi na kraj pameti bilo da cu imati problema i sa - lozinkom. Cesto je dolazio k meni sa osmehom, ne od uva do uva, vec oko cele glave, s osmehom koji sva vrata otvara - bez lozinke. I sto se on vise smeskao, postajalo mi je sve jasnije da bih mogla postati oficirusa. Bio je to malo grub naziv za zene visokog standarda i previse slobodnog vremena pre podne. Verujem da je nastao iz ciste ljubomore onih drugih prezaposlenih zena, ali necu sada o tome. Svidjalo se to meni ili ne, postadoh i ja oficirusa vec za par meseci.
Brzo sam naucila cinove, SMB uniforma mi posta lepa kao da ju je krojio Pjer Karden, a Boga mi navikoh se i na razne komande...Skakucem po kuci kao regrut, i rado bih ponekad isprsila se u stavu mirno, ali treba imati cime. Uvek mi je zadnja strana bila jaca od prednje, pa sam taj stav mirno uvezbala nekako naopacke. Kako je vreme odmicalo, manje se smeskao a vise komandovao:” Gasi svetlo! Gasi TV ! Dolazi !” Trcim bez pogovora da se ne predomisli ako pocne dobra TV emisija... Tako, nakon mnogo truda poce meni trbuh rasti, pa se prednja i straznja strana uravnotezile. Izgledala sam kao idealan geometrijski oblik - kugla, i super se osecala.
Jednog dana, pred porodjaj, kaze meni moj kucni, licni komandant:” Lozinka je u porodilistu, nema problema za porodjaj.” Ja, onako okrugla nekako zaustavim svoje kotrljanje po kuci, i sva probledim od straha. Pa, on se sasvim zaludeo vojskom i komandovanjem, mislim ja, kad hoce da i beba izadje na ovaj Svet sa - lozinkom?! Tesko meni crnoj, sve mi se zamutilo u glavi. “ Ne brini. S mojim drugom cesto igram fudbal ( mozda je rekao i kosarku ) pa cu dogovoriti da lozinka bude spremna u porodilistu,” mirno ce on prelistavajuci dalje novine. Lozinka spremna, pa jos preko veze sa fudbala, kako se to komplikuje, mislim ja. “ Tko ti je taj drug s fudbala?”, ipak upitam. “ Jedan fin kapetan, upoznat ces i njega”, kaze moj dragi hladno. E, samo mi on jos fali u porodilistu, isprepadano i suzeno mislim. Pocnem istog casa kovati plan da pobegnem sto dalje od rodilista gde setaju oficiri s lozinkama. Ipak upitam:” Ma kakva je to lozinka....?”. Moj dragi oficir, sa vec dobrano skracenim osmehom u odnosu na onaj neodoljivi pre vencanja, kaze:” Otkud znam, videt ces, normalna zena, ime joj Lozinka.” Zeni ime Lozinka?! Pa vec duze vreme udata za oficira ! Ta mora da u rodilistu marsira i grmi na sve oko sebe, e toj ja necu u ruke, zakljucim brzo. Necu ni da ju vidim, ni upoznajem, bezim sutra sto dalje. Tako i bude. Sednem u moju Spaceklijanu i krenem na sever. Zaustavim se u jednom porodilistu 50 km daleko od lozinke i Lozinke. Muka mi od obadve!
Tu me pregledaju dva ginekologa i naruce za carski rez sledeceg ponedjeljka. Carski rez, noz ! Znaci, bezeci od lozinke dotrcim pod noz! Ipak sam jos dvoumila nekoliko dana, da li da ovako nezna, slabasna i bespomocna idem u ruke tom grmalju oficirskom, toj Lozinki?! Necu smeti tamo vristati od bolova, rugat ce mi se a mozda i tuci, sta znam sta sve rade i mogu zene Lozinke! Od dva zla odaberem - noz! Uskoro dobijemo kcerku i sasvim zaboravim Lozinku i moje muke.
Nakon vise godina, pridje mi jedno jutro mala, crna, lepuskasta i sasvim pitoma, mlada zena u beloj uniformi medicinske sestre. Kao princeza na zrnu graska, zacvrkutala je veselo:” Od danas cu ovde raditi. Zovem se Lozinka...” Skljokalja sam se u stolicu i pocela da se smejem sebi i svojoj masti. Od nje sam znaci pobegla pod noz!
Sada cesto zajedno pijemo kafu i ugodno caskamo. Naravoucenija je davno poznata; treba se suociti sa svakim problemom, ne bezati, pa makar taj problem bio velik ili mali kao - Lozinka i lozinka. (mt1988)

fantasticni tekstovi...svaka cast..
Sto se debelog dana tice - ja sam ih imao mali milion - ranije...
I kao sto Via kaze, bez obzira sto mi govore da ne moram biti vise na dijeti,
ja i dalje sebe vidim kao veliku osobu hahaha debelu osobu...i dalje mislim da imam
previse...cak i posle skinutih 35kg...
A sto se tice onog milicinog saveta za stajanje pred ogledalom - deluje optimisticki tako da cu to sigurno probati...
Svaka vam cast cure...

Moj Filip

U sumrak prve Jugoslavije, u čekaoni zeljeznicke stanice, smrzavale smo se prijateljica Vida i ja. Čekale smo vlak, dok je vani sipila ledena kisa. Prisao nam je zgodan mladić. Pričali smo, smijali se, kako to priliči 19-godišnjacima, i odmah nam je bilo toplije! Saznale smo da je student i sin zeljeznicara koji tu stanuje. Vlak je došao a nas dvije nismo uspjele odgonetnuti koja mu se više svidja, i kojoj ce prije pisati, ako uopće ispuni obećanje. Meni se činilo da je vise gledao Vidu, a mozda je to bio samo mali, prvi znak ljubavi i ljubomore.
Nakon par dana stiglo mi je srdačno pismo od Filipa, onog plavookog vragolastog studenta, koji nam je sumorni dan pretvorio u toplo proljeće. Prijateljici Vidi je poslao samo razglednicu, ali nisam primjetila da je bila žalosna zbog toga. Odgovorila sam na pismo odmah, on isto tako, pa opet ja i uslijedili su izlasci. Šetalo se tada najčešće uz rijeku, sa šeširom i dugačkom haljinom, a on je imao uz lijepo odijelo i obavezne rukavice i štap. Planula je ljubav kao u bajkama.
Ali, sve što je lijepo ne traje dugo. Dobila sam premještaj u udaljeni grad! Opet smo se dopisivali, manje vidjali, a onda dodje rat, sa svim nedaćama i nesrećama koje normalan čovjek jedva moze pomisliti. Pet godina krvave ludnice dijelilo me je od mog ljubljenog Filipa. Čak su mi odnesena sva njegova pisma. Godinama sam mislila da li je on sačuvao glavu. Jednog dana, nepoznata djevojka donese mi zamotuljak i ode bez rijeci! U staroj pregači bila su skoro sva pisma koja su mi bila oduzeta. Poznata, mila slova mog Filipa, davala su mi neku nadu da će se, mozda, i on pojaviti tako iznenada. Prolazile su godine, nista nisam čula o mom Filipu, samo sam bezbroj puta čitala stara, draga pisma.
Opet sam pokusala šetati s mladicima uz rijeku, ali svi pokusaji da budem sretna, bili su uzaludni. Mladici su mi se činili kao cvijet bez mirisa, a rijeka nije imala onog sjaja.
Nakon deset godina uspjela sam saznati da je moj Filip ziv! Ali oženjen i ima tri velika sina! Živi daleko od mene! Plakala sam i smijala se satima, danima, ne znam da li od radosti ili tuge. Moj Filip je živ ali, moj Filip nije moj! Kako i zašto me nije tražio?! Razbolila sam se, smršavila, ostarila! Posvetila se samo svom zanimanju. Trudila sam se da niko ne primjeti olovnu tegobu u mojoj duši.
Došle su pozne godine. Putujem po svijetu koliko mi to dozvole zdravlje i financije. Dok sam s grupom penzionera bila u Lenjingradu, jedne polarne noci opet se Vida nasla uz mene. Nesto se uzvrtila, pa kaže:
” Znaš, Mimi, nikad se nisam usudila pitati te, kako to da se nisi udala, a znamo da si bila zgodna, draga, bilo je mladića…?”
Počela sam opet prevrtati po sjećanju, traziti razloge, nesto sam mrmljala, petljala, a onda gotovo viknula:
“ Mom Filipu ce biti u subotu 80. rodjendan!”
Vida se ukočila i jedva se sjetila o kome ja to govorim, pa promuca:
“ A zar on nije poginuo u ratu?”
I dalje sam bila glasna:
“ Nije poginuo moj Filip. Poslat ću mu čestitku za rodjendan. Sad mu valjda ni žena neće biti ljubomorna…”
Vidi je dugo trebalo da dodje k sebi. Čestitka je bila odmah napisana, jer odavde ce dugo putovati. Mislila sam, mozda sad već i nije živ, ali valja pokušati, učiniti mu radost.
Penzionerska turneja je prosla, vratila sam se u moj sobičak puna lijepih utisaka s puta. Nakon nekoliko dana poštar mi donese preporučeno pismo, poznatog rukopisa!
Moj Filip zahvaljuje na čestitci, žena mu davno umrla, sinovi daleko od njega i oženjeni…,sam je…hoće da se vidimo i da konačno živimo zajedno…!
Uhvatila me trema kao da smo opet mladi. Želim ga vidjeti, a i bojim se susreta, razočaranja… Ne znam sta da mu odgovorim. Opet mi se čini da sanjam, da sam u bajci, ili možda, bajke uopće i nisu izmišljotina. Tko zna, kad evo, svasta mi se gotovo nestvarno dogadja?!
I konačno, javim mu da dolazim k njemu. Dočekao me na željezničkoj stanici, suhi, pogureni starac, moj Filip! Jedva sam mu prepoznala osmjeh. On me primio za ruke, dugo gledao, a onda rece:
“ Mimi, moja Mimi, samo su ti oči ostale iste…!”
Stan mu je bio pun crvenih ruza za mene. Na stolu torta, kolačići, pečenje, piće… Sjela sam, kao u snu se sve dogadja. Nekako sam ipak progovorila:
“Hvala ti moj Filipe, ali ja smijem samo uveče čaj popiti…”
“ Mimi, moja Mimi, sad si moja kraljica. Sve ove duge godine bile su samo iskušenje za našu veliku ljubav. I moja priča ima puno sjete, ali sad nećemo o tome… Ima vremena! Vise se necemo odvajati…!”
Nikad nije kasno za sreću. Tako razmisljam dok mog Filipa odvikavam od pušenja. Umjesto cigarete stavljam mu u usta kriške pomonarandze. On se smješka iako mu je pomorandza malo kisela. Puno mi je jada nanio moj Filip (ili mozda sama sebi?!), pa mu ova “kazna” ne pada tesko…
(mt1989)

...... aaaaaaaahhhhhhhh ...... ja sam se sva raznezila, pa i suza mi u oku ..... mozda nekada i ja kazem nesto o mom "Filipu" ...

Tajci, za tvoju ljubopitljivost, Mimi je godiste otprilike kao moja baka (pocetak proslog veka). Zato mi je bilo nezgodno pricati, tada, sa njom o seksu, iako je ona zelela da o tome govori.Htela mi je dati do znanja da oni ne broje zube jedno drugom u divnim romanticnim nocima. Ziveli su desetak godina zajedno, mnogo putovali, isli dva puta godisnje na more, pa dva puta na zimovanje, kao da su hteli nadoknaditi propusteno. Bila sam na veridbi i na vencanju. Maticar je pazio da ne kaze "dragi mladenci", vec "dragi supruznici". Filipova pisma mi je Mimi dala da citam kao zabavnu literaturu, sve pisano starim krasopisom "gore tanka, nizbrdo debela crta", jos dok ni ona nije znala da ce ga ponovo videti.
Joj, meni je poseban dozivljaj bio, kako se ona promenila kada joj se on javio posle svog rodjendana. Inace se oblacila prikladno godinama, ali kada je dobila pismo, prvi put sam ju videla u najlon carapama koje su plesale i motale se oko vremesnih tankih nogu, pa cvet vestacki na reveru kostima, pa sminka...Morala sam biti ozbiljna, jer ona to zasluzuje, ali je stvarno bilo interesantno i veselo. Odselila sam u drugi grad, pa ne znam da li je on ziveo dugo posle nje, u domu za stare.

Prvi put sam cula za rijec “zdravlje” kada sam, kao mala, odbila da jedem korabu kuvanu u grah varivu. Baka i mama su me uvjeravale da je to vazno za – zdravlje. Baka se trudila da bude uvjerljivija pa je dodala da to “pise u knjigama”. Buduci sam ja i dalje bljedo gledala u njih, jer nisam znala ni sto je to zdravlje, ni zasto u knjigama pise o korabi kad je tako bljutava i ruzna?! Knjige valjda pisu o cvijecu, zekama, pticama, Crvenkapici, Pinokiju. Tko lud pise o korabi?! E, onda je baka potegla za dodatnim tumacenjem:”Citao nam je pokojni kum na vaktarni 16, u Veri”. O Boze, kakvi dosadni ljudi, citaju o korabi, a vlakovi, na putu za toplo more, prolaze mimo vaktarnu i treba im mahati, to sva djeca znaju… Oni citaju o korabi…sto ne citaju o cokoladi… Cesto sam suznih ociju jela korabu, sto zbog glupog zdravlja, sto zbog sibe koja je bila okacena na zidu,i gleda da skoci ako djete ne bude poslusno. Dovoljno da zamrzim korabu.
Kada sam bila veca mama je imala jos jedan argument:”Ako neces jesti, ja cu skuvati varivo od same korabe, bez graha, tako radi i tetka Draga svojoj djeci ako odbiju neku hranu”. Tako bih razmisljala o tetki, koju sam jako voljela, i koraba je nekako lakse prolazila kroz grlo.
Jos kasnije kada sam odrasla i ubjedila sebe da je i koraba za jelo, ipak me cudilo da ujna, iz Like nosi u Srbiju 2 do 3 ogromna korjena korabe teska 3 kilograma najmanje. Tesko mi je bilo povjerovati da toga odvratnog korjena nema svuda na svijetu i na bacanje.
Postah i ja domacica i mlada mama i poceh kuvati uz ostalo povrce i “zdravu korabu”. Cutim i gledam kakvu ce facu napraviti moja djeca kada im koraba zasladi nepca, i gle cuda - slatko su jeli.
Dogodila se 1991.godina i vise nema korabe. Naravno, nema ni mnogih drugih stvari, ali sada pricamo o toj ruznoj, bljutavoj i zdravoj korabi. Nema korabe!
I trazim, trazim, po svim pijacama, pitam ljude seljake i intelektualce, svi se cude i bljedo me gledaju kao sto sam ja nekad gledala moju baku kada mi je pricala bajke o korabi. Pokazuju mi razne rotkve, crnu i bijelu, pa nude korabicu koja ima nadzemni korjen-glavicu, pa nesto ogromno kao repa(dajkon). Sve je to dobro ali nema moje korabe. Kako da zivim bez korabe? Toliko truda sam ulozila da ju naucim jesti i moja djeca ju vole, a i pokojni kum na vaktarni 16, citao da je zdrava…
Domogla sam se i interneta. Malo tekstova sam nasla, tek nesto sa agronomskog fakulteta:

“Uzgojeno je više sorti Ludbreske zute korabe, podzemnog korjena, koje se međusobno razlikuju po obliku, veličini, boji i okusu korijena.
ŠVEDSKA KORABA - ima korijen loptastog oblika, gornji dio kore korijena je svijetlozelene boje, donji svijetložute. Meso je svijetložuto. Masa korijena je oko jednog kilograma.
MASLENA ŽUTA - je koraba vrlo krupnog korijena, žute boje s malo lisne mase. Vrlo je sočna i ukusna te se smatra najboljom sortom. Slična joj je maslena bijela, kojoj je gornji dio korijena plavoljubičaste boje, a meso gotovo bijelo.
ŽUTI DŽIN - je koraba krupnog korijena loptastog oblika, prosječne mase oko jednog kilogram. Boja kore u gornjem dijelu je zelenoljubičasta, u donjem žuta. Meso je izrazito žuto.
BANGHOLM - ima loptasti oblik, nešto sitnijeg je korijena, mase 400 do 800 grama. Vrlo je dobre kakvoće i dosta se često uzgaja.”

Bilo mi je lakse kad sam vidjela da nauka nije digla ruka od moje korabe. Po strucnom opisu radi se o vrsti koja se zove Zuti dzin. Pitala sam prijateljicu biologa koja ima kucu i bastu na periferiji grada, zasto ne uzgoji korabu, a ona kaze da ju vec ima i da ce mi dati nekoliko. Silno sam se obradovala! Iskreno se obradovala, da li je to moguce, korabi! Ali, radost je kratko trajala. Ta koraba je vise licila na repu, iako je iz originalnog domaceg sjemena. Ocito joj podneblje nije odgovaralo i prilagodila se. Boja i ukus su dosta dobri.
I tako razmisljam, kad moze koraba, mogu i ja da se prilagodim. I da ne trazim ono cega nema. Jer da ima, ne bi mi bilo interesantno, kao sto mi je i koraba bila dosadna kada sam ju imala u izobilju.
Ipak, sto ju ne bih posadila na terasi!(mt2008)

http://www.postimage.org/image.php?v=gx11YpPr
Ovo je mlada koraba,a naraste i do velicine kokosovog oraha.
Na preseku je jako zuta, oker-zuta, slicne boje kao bundeva.

Svi komentari su dobro dosli, pogotovo kada su konstruktivni kao tvoji, Tajci.
Potrazicu i u Merkatoru.

DJEČJE SELO Vrelo Dretulje

Draga djeco ,
Kada pročitate ovo moje veliko pismo sigurno ćete pożeljeti da vidite Dječje selo u Vrelu Dretulje. Ako baš odmah ne budete mogli krenuti u ovu srebrno-bijelo-vodeno plavu, istinitu bajku, sigurna sam da ćete kada porastete, odvesti tamo svoju djecu. Kada sam bila kao vi mala i znatiżeljna djevojčica čitala sam rado i više puta knjigu “Kozetina lutka” i “Kozeta i Gavroš”, a tek puno godina kasnije predivan roman Viktor Igo-a “Jadnici” i još kasnije šetala mnogim ulicama Pariza koje veliki pisac opisuje u romanu.Htjela sam samo reċi da nikada nije kasno, i sve se stigne vidjeti i dożivjeti kada to jako, jako żelite.
Kako stići do Vrela Dretulje? Sjest ċete u neko prevozno sredstvo, autom, ili żeljeznicom, biciklom, helikopterom, możda svojim avionom ili nekim modernim svemirskim brodom. Stići ċete prvo u Plaški. To je mali gradić oko 10 000 stanovnika. Opisan je u mnogim crkvenim knjigama,zbog sjedišta Gornjokarlovačke eparhije, u mnogim historijskim knjigama zbog značajnih trgovačkih puteva, zbog ljutih bitaka u mnogim ratovima, spominje se i u školskim udżbenicima jer je tamo boravio veliki prosvjetitelj Dositej Obradović, pisac Vladimir Nazor i mnogi poznati i široj javnosti manje poznati ljudi. Plaški su zapamtili mnogi turisti koji su putovali do Plitvičkih jezera. Najbolje ga pamte oni koji su se kupali u toploj rijeci Vrnjici a jeli ribu pastrvu iz mrzle, bistre rijeke Dretulje. Plaški je toliko slikovit, da nećemo gubiti vrijeme sada da ga opisujemo detaljno, već ćemo jednog dana uzeti fotoaparat i napraviti prekrasnu slikovnicu, ili foto--monografiju kako odrasli nazivaju knjigu sa puno slika i malo teksta o nekom ili nečem.
Plaški sada ostavljamo i idemo u Vrelo Dretulje. To je lijepa šetnja oko dva kilometra, prema strmoj visokoj planini Mala Kapela. U podnożju planine izvire mrzla, bistra rijeka Dretulja. Ako uspijemo da ju udobrovoljimo da nam priča o sebi Dretulja će puno reċi.
Prvo če pričati kako se probijala kroz kamen krečnjak od kojeg je sagrađena planina Mala Kapela, o svojem izvoru u Vrelu, o ribama, żabama i tużnim vrbama, o ribolovcima, o tome kako ponire i opet izvire ali pod imenom Mreżnica, pa se pridrużuje rijeci Korani a ova rijeci Savi, pa kada stigne u Dunav i Crno more neke kapljice će biti nošene morskom strujom u Sredozemno more, u Atlantski ocean a możda i dalje.I to je za neku drugu priču.


NOVA GODINA U VRELU
Neka mi se odmah javi onaj tko misli da je imao ljepšu Novu Godinu od ove u Djecjem Selu na izvoru Dretulje. Ni u gradu ni u selu nije tako bajkovito kao u Vrelu. U našoj zimskoj dnevnoj sobi bilo je oko petnaestak osoba.To je zapravo bila velika spavaca soba sa dva kauca, kredenc-vitrinom, manjim stolicem i stolicama.Tu bi zimi lozili pec, a uvecer otvarili vrata da toplina ude u drugu spavacu sobu, gdje su spavali mama i tata. Ljeti je prostrana kuhinja korištena i kao dnevna soba. Sve do spavanja bili bi u kuhinji u kojoj je obavezno bio i otoman ili kanabe, tj. kauc bez naslona, uz ostali kuhinjski namještaj.
Vratimo se u naš zimski dnevni boravak, jer kako rekosmo, vec nas je puno tamo, a 31. decembar se tada zvao Dan djecje radosti. Nas dvije male, uvjerene smo da su svi ti ljudi radosni jer je naš praznik. Glasno citamo pismo Djedi Mrazu:"Dragi Djede, piše seka, vec te nema pola vijeka....", samo se potsjecamo što smo pozelile da nam donese poslije ponoci. Te zimske veceri još nismo imali televizor, vec samo radio i gramofon, pa predpostavljam daje to bila Nova 1956. ili 1957.godina, što i nije bitno kada smo svi sretni i vedri. Bor je vec okicen istog popodneva. Mi u Lici smo najcešce kitili jelu ili smreku, ali govorili smo da kitimo bor. Nama je bilo vazno da je neko zeleno stablo, pa da uzivamo u stavljanju najrazlicitijih kuglica, pticica, zvoncica, pecurkica, vilinu kosu, vatu kao snijeg, šarene bombone, trube, prskalice i voštane svjecice. Za to vrijeme tata je provjeravao da li jedobro ocišcena staza ispred kuce, jer snijeg neumorno pada pa su lopata i metla neophodni artikli ispred ulaznih vrata. Kada veselo ude u toplu sobu trlja ruke i govori: " Uh što je zima, cica zima. Nocas ce zec traziti svoju majku da ga ugrije." Nama je to bilo smješno i neshvatljivo kako on zna koga ce zec traziti.
Dakle, bor je okicen, svi se smiju i pricaju istovremeno, a nas dvije najviše krišom pogledavamo tetu Barku. Sva je bila interesantna i nestvarna, kao dobra vila iz bajke. Puno je pušila, pa je stalno sjedila u oblaku dima.To joj je pojacavalo caroliju. Njeno
dobrocudno nasmijano lice i biserno bijeli zubi ukrašavali su joj izrazito tamnu put. Ne znam koliko od dima cigareta,a koliko od gena svojih predaka, koza lica i ruku bila je toliko tamna da sam mislila kako je teta Barka najlijepši crnac na svijetu. I sada tako mislim, ali bih dodala:" Najlijepši i najdrazi crnac na svijetu." Kada bi se umorili od igre, pjesme, smjeha, mama bi predlagala da se ukljuci radio. Teta Barka kaze da ne treba, jer ce ona imitirati koju god zelimo radio-stanicu. Kada bi ona pocela brslati jezikom i imitirati razne domace i strane spikere, mislim da bi uzivala i naša cuvena komicarka Branka Veselinovic . Vecinu nas je bolio trbuh od smijeha, a moja mama bi ukrstila noge i trcala da presvuce donji veš nakon ovakve predstave. Mi djeca smo imali veliku slobodu i razumjevanje odraslih, pa smo se osjecale kao da smo kraljice to vece, ili bar ravnopravni clanovi toga veselog društva. Nikad nije bilo jurnjave i nervoze odraslih, i svi su uvijek imali vremena da nam odgovaraju na bezbrojna pitanja, da nam pricaju i da se igraju sa nama. Na Dan djecje radosti donosio je još i više slobode. Mogle smo cak probati i alkohol. Meni su tada, a i sada bili interesantniji kolacii i cokolada.
Ponoc je za tren došla u tako vedroj atmosferi, a onda i Djed Mraz stize s velikom torbom punom darova, za svakog po nešto. Nekad se moja mama neopazeno izvuce iz društva, nekad teta Barka ili neko treci, ali uvijek bane iznenada i uz prigodan šaljiv govor za svakog kome urucuje poklon.
Ove Nove Godine je bila teta Barka Djed Mraz, i neko je došao na ideju da odemo svi cestitati Novu Godinu cuvaru pilane, koji obicno spava u kucici podno šume kraj puta. Kucica je drvena, izdignuta na stubovima kao sojenica, ima dvije prostorije: ured za direktora pilane i sobu za nocnog ~cuvara, a izvana su postavljene drvene stepenice s podestom prije ulaska u kucu.
Naš Djed Mraz je s velikim štapom i vrecom na ledima krenuo prvi, a mi svi iza njega. Jaka srebrna svjetlost mjeseca ogledala se u sred jezera na izvoru Dretulje, a istovremeno su se svjetlosne zrake odbijale od zaledenih borova i jela, starih vrba oko jezera kao i sa površine neugazenog snijega. Vidjelo se, kao da je upaljeno stotine reflektora u nekom bogatom filmskom studiju. Snijeg, visok meni do ramena, a Jeci do vrha glave. Škiljimo na obadva oka malo zbog blještavila snijega, a malo zbog inja koje se hvata za kosu, obrve i trpavice. Nozdrve su vec zaljepljene od hladnoce pa dišemo krajickom otvorenih usta, iako je to samo 300 metara hoda. Djed Mraz je bio još ljepši i uvjerljiviji sa pravim injem na bradi, brkovima, kosi...Nosimo mi i pice i jelo za cuvara i da se još zajedno proveselimo. Dok se Djed Mraz penjao polako uz mjesecinom obasjane drvene stepenice, mi smo ostali na putu napeto cekajuci cuvarevu radost. Ali dogodi se neocekivano.Jadni covjek je cvrsto zaspao, a nije ni sanjao da postoji
Djed Mraz. Kad je on bio djete, prije cetrdeset godina, samo je Sveti Nikola dobroj djeci ostavljao poklone u fino ocišcene cipelice na prozoru. Mozda Djeda Mraza nije vidio ni na crtezu. Kada je naš Djed Mraz štapom udario po vratima i promjenjenim glasom rekao:" Ima li tu dobrih ljudi?" cuvar je skocio i proderao se:" Tko je sad?" Djed Mraz je otvorio vrata:" Ne boj se, mi smo došli da ti cestitamo Novu Godinu."
Cuvar skoci, zgrabi pušku:" Ma što ceš ti meni cestitati stari! Bjezi jer sad cu ja..." Djed Mraz se zaista uplaši, skocio natrag, mi svi povikasmo da se šalimo, da ga nismo htjeli uplašiti. Pruzamo pice, meso, pokazujemo kolace još s puta, i zurimo uz stepenice u pomoc uplašenom Djeda Mrazu i uplašenom cuvaru. Isprepadani covjek stoji na vratima bez rijeci i s puškom u rukama, gleda nas blijedo i tek jedva dode k sebi :" Ajd' udite. O, Barka jesi li to ti, caca te tvoj ne vidio, skoro te ubi, što me prepade ka' niko...!"
Kada su se malo opili raspricao se cuvar kako su njemu slabo donosili poklone, i Sveti Nikola i Božic Bata, a i ovaj vaš Djed Mraz donese mi najprije golem strah na poklon, pa tek onda prave darove". Tu u kucici na obali jezera ostali smo dok je bilo jela i pica, a onda zajedno sa cuvarom prešli kod nas do zore. Takmicili smo se u pjesmama, recitacijama, šalama, zagonetkama i svima je bilo zabavno (mt)

Bas vam hvala. Bojala sam se da nije primereno rubrici.
Sve je, inace, istina. Samo sam zapazanje stavila na papir.